U ruševnom objektu na Šuranju, tik pored franjevačkog „Svetog groblja”, a ispod zgrade Centra za socijalni rad, već 17 godina živi Cvijeta Krivokapić, 69-godišnja penzionerka iz Kotora. Živi sama u jednoj prostoriji, koja je sasvim dovoljna za njene skromne potrebe, ali tu nema vode za piće i kuvanje, niti sanitarni čvor. Za vodu silazi do obližnje vanjske česme koja se nalazi pored „Campo Santo”, tik uz magistralu, odatle puni flaše, bidone i nosi do svog boravišta. Kao nekadašnja radnica pogona Industrije ležajeva u Kotoru, gdje je radila 26 godina dok firma nije pošla pod stečaj, Cvijeta živi od penzije, koju mora da „rasporedi” za trideset dana u mjesecu. Pošto uz sebe nema nikoga od rodbine, mnogo joj znači podrška ljudi iz lokalne zajednice.
-Nije mi teško, dok me zdravlje služi, snalazim se sa vodom sa šahte, koristim je i za kuvanje i za higijenu. Struju plaćam paušalno, opština mi je to obezbijedila i zahvalna sam na tome. Malo prokišnjava sa krova, popustila je lamperija od kiše, pa sam ubacila stare kišobrane da to saniram, ali je tavanu potrebna popravka. Nemam toalet, koristim dio u ruševnom objektu, gdje je nekada bio sanitarni čvor, koji nema krova niti vrata. Živim od 200 eura penzije. Može se, nisam zahtjevna, nešto kupim, nešto prištedim. priča nam Cvijeta i žali se da su je nedavno kamenicama napala neka djeca.
- Prije nekoliko večeri čula sam graju u blizini zgrade, izašla sam i neko me kamenom pogodio u glavu, umalo sam se onesvijestila. Bila su to neka djeca koja su se šunjala po ruševinama, kaže Cvijeta. Od kad je kao 27-godišnja djevojka došla iz Cuca, iz rodnog sela Rpavac da radi u Kotor, ona se stalno selila s jednog mjesta na drugo. Živjela je, kaže, na Svetoj Vrači osam godina u kamp prikolici, kasnije je bila podstanarka u Starom gradu, odakle su je istjerali kad je objekat prodat, pa je morala „vrtoglavice“ da izađe iz stana. Kad je Industrija ležajeva pala pod stečaj, Cvijeta je poslata na Biro rada, gdje je dobijala po 30 eura mjesečno i od toga je preživljavala sve dok se nije penzionisala. U međuvremenu se mučila čisteći po kućama za pet eura.
-Došla sam ovdje dok je objekat bio vlasništvo „Jugooceanije“, pa je zatim prodat, ali sam ja ostala. Opština i Emil Kriještorac, tadašnji potpredsjednik, pomogli su mi kada je za Badnje veče izbio požar i svo moje pokućstvo izgorjelo u njemu. Popravili su mi krov, opremili me namještajem, ćebadima, i to sam preživjela. Tada su mi u pomoć pritekle i dobre žene Marija Mihaliček, Zorica Čubrović, a Dragan Radonjić, vlasnik hotela „Randevu“, obezbijedio mi je besplatno sobu tokom pola godine, dok se izgorjeli objekat nije sanirao. Zahvalna sam Kolu srpskih sestara koje mi svake godine za Uskrs, Božić, kad god treba, donesu hranu, higijenski paket, pa i ćebad, odjeću, kaže Cvijeta. Ona ima dvije sestre, jednu u Beogradu, drugu u Igalu, ali ih rijetko viđa, udaljile su se jedna od druge. U rodno selo ne ide već 20 godina, tamo više nikoga svoga nema, a ovdje je sama.
- Iako svaki dan viđam mnogo ljudi na pijaci, turiste i domaće, usamljena sam. Nadam se samo da mi ne bude gore, ovako još mogu, a dokle ću, ne znam. Molim Boga za zdravlje, krećem se dosta, kako ne bih sjedela u sobi sama, ali osjećam da me koljena bole. Volim da pođem put Tabačine, tamo berem cvijet lipe za čaj, pelin berem uz Škaljare, na Trojicu, pa često napravim domaći čaj na malom rešou, kaže Cvijeta..
Potrebno je da joj se sanira krov, kako ne bi prokišnjavalo unutra, a za to je dovoljno malo dobre volje velikodušnih građana koji se razumiju u jednostavnije građevinske radove. M.D.Popović